Kapelica Svetoga Roka smještena je u mjestu Druškovec na slikovitim brežuljcima na rubu maruševečke općine, a prvi put se spominje kao vlastelinsko dobro plemićke obitelji Druskoczy već prije 400 godina. Neki povjesničari tvrde da je dobro Druškovec postojalo već u 12. stoljeću kao vlasništvo viteškog reda ivanovaca, koji su bili i gospodari obližnjeg Ivanca. U Druškovcu već više od 300 godina postoji kapelica Svetog Roka (od. 1646. godine), koja je oduvjek bila veliko svetište stanovnika ovog kraja.
Na dan 16. kolovoza svake godine u tom svetištu okuplja se tisuće vjernika iz župe Maruševec, ali i iz udaljenih mjesta. To je oduvijek bio najveći crkveni god kojem se veselilo staro i mlado. Odlazak na proštenje pripremao se i planirao mjesecima, a o događanju na proslavi Rokova pričalo se još dugo u jesen. Tog dana se u kapeli Svetoga Roka održavala velika svečana misa uglavnom na otvorenom prostoru jer za sve sudionike nije nikada bilo dovoljno mjesta u sjeni hladnih zidova kapelice. Uz prilazne puteve i na slobodnom prostoru već od ranog jutra smjestili se brojni “kramari”, “licitari”, izrađivači drvenih žutih igračaka, žveglica, frulica, drvenih ptičica na kotačićima i svih onih drugih atrakcija zbog kojih se žarile dječje oči. Na obližnjoj livadi nije prestajao s radom veliki “ringlšpil” pokretan žustrim rukama mladića koji bi kasnije smjeli načiniti nekoliko krugova na tom uvijek punom vrtuljku.
Čitavim krajem tog dana ubrzani žamor molitve povremeno nadjačava ćurlik iz drvenih žveglica ili prodorni zvuči “plehmuzike” i promukli tutanj velikog bubnja. Ustajali miris rubenine što je cijele godine čekala ovu priliku u seoskim rušnicama i škrinjama, miješa se s mirisom upaljenih voštanih svijeća, ali i sa zamamnim mirisom pečenja: kobasica koje cvrče uz lelujajući mirisni dim.
Tamo negdje podalje od kapele začuje se pijana pjesma romara koje je prevladala jaka zagorska kapljica. Pravi hepening. U njemu nalazi svatko svoju radost i sreću. I pobožni bogobojazni proštenjar i krčmar koji poziva na medicu. E, pamti se Rokovo! To je dan za dušu i srce.
Kapelica Presvetog Trojstva u Jurketincu osim po veoma lijepom izgledu, nažalost poznata je i po tome da je njezina gradnja trajala veoma dugo. Gotovo sedamdesetak godina. Sve je započelo davne 1928. g. kada su mještani Jurketinca adaptirali svojim sredstvima nekadašnji dvorac grofova Oršić u Osnovnu školu. Općina je bila dužna namiriti mještane, pa im je obećano da će im pomoći u gradnji kapelice. I tada je započela akcija mještana. Tadašnji nadbiskup dr. Alojzije Stepinac u tu svrhu daruje dio novca i tako započinje prikupljanje sredstava potrebnih za gradnju. Ta akcija traje sve do 1939. kada konačno počinje kopanje temelja za kapelicu. Već ranije su nacrtom bile dogovorene forme, veličina i izgled objekta kao i da se kapela posvećuje presvetom Trojstvu. Do pred sam početak II. svjetskog rata kapelica je bila već pod krovom. Veliki doprinos u gradnji kapelice dali su svi okolni vlastelini, veleposjednici, te žitelji okolnih sela. U rujnu 1940. svečanim blagoslovom objekt je otvoren. Godine 1945. kapelica dobiva električnu struju istovremeno kada se elektrificira i Jurketinec. Iz nekih izmišljenih razloga dolazi do iskopčavanja struje, da bi se 1982. ponovo uvela. Obnova cjelokupnog krovišta započinje 1995. godine, da bi 1998. započela i cjelovita obnova unutrašnjosti kapelice. I konačno 24. rujna 2000. godine generalni vikar biskupije Varaždin blagosivlje obnovljenu kapelu Presvetog Trojstva u Jurketincu.
