Dvorac Maruševec svojom ljepotom i privlačnošću jedan je od najvećih dragulja Hrvatskog Zagorja, uz bok dvoraca Trakošćan i veliki Tabor. Današnji njegov izgled samo je blijeda slika raskoši ovog pradavnog sredovjekovnog burga čije postojanje povijesni izvori bilježe već sredinom 14. stoljeća, kada je na ovim prostorima bilo obiteljsko gnijezdo plemića Vragovića. Vjerojatno je tada na mjestu današnjeg dvorca postojao drveni dvor koji je tijekom svojih 600 godina postojanja više puta mijenjao svoj izgled. Negdje u 16 stoljeću sagrađen je kameni zidani dvorac, koji je bio zaštićen vodenim oklopom (Wasserburg), što je predstavljalo zaštitu pred čestim upadima Turaka u ove krajeve.
U 17. stoljeću grad je dograđivan, a svoj sadašnji izgled dobio je u 19. stoljeću, kada ga je novi vlasnik grof Schlippenbach upravo sjajno restaurirao i dogradio velikim tornjem. Unutrašnjost dvorca tada je bila raskošno uređena skupocijenim namještajem. Zidovi su bili prekriveni velikim tapiserijama i slikama poznatih europskih slikara iz 17. i 18. stoljeća. Dobar dio tih ulja na platnu danas se nalazi u Muzeju Varaždin, gdje predstavlja najvredniji dio fundusa najstarijih majstora slikara. Ubrzo nakon restauracije i obnove dvorca novi vlasnik postaje plemić Oskar Pongratz. On je bio veliki ljubitelj slikarstva, pa je obogatio postojeću galeriju slika velikom zbirkom slika s motivima cvijeća (Blumenstücke) od kojih su neka i danas sačuvana u varaždinskom muzeju. Dvorac je okružen lijepim perivojem s više primjeraka rijetkih vrsta drveća, posebno borova. U sklopu perivoja bilo je lijepo uređeno jezero, a ispred pročelja dvorca nalazila se preljepa fontana (vodoskok).
U tijeku II. svjetskog rata dvorac je bio devastiran, gotovo uništen, a iz njega su nestale mnoge dragocjenosti. Poslije rata korišten je kao dječji dom, a od 1969. uzima ga u najam adventistička vjerska zajednica koje je uložila velika sredstva u njegovo ponovno restauriranje. No nikada više on nije dosegao onaj sjaj i raskoš kakav je nekada imao za vrijeme Schlippenbacha ili Oskara Pongratza. Danas se o Dvorcu brine Pongratzov unuk, Maximilian von Pongratz – Lippitt.
U sklopu dvorca Maruševec nalazi se prekrasan perivoj koji je u današnje vrijeme samo dio nekadašnjeg prostranog engleskog perivoja kakav je bio prije drugog svjetskog rata kada je zapremao 7 hektara. Vrijeme nastanka perivoja nije poznato iako se pretpostavlja da je on već postojao u drugoj polovici 18. stoljeća. Od tog vremena potječe prikaz dvorca i njegove okoline u knjizi Status familiae Patacich. Podaci govore da je perivoj dobio sadašnji izged negdje oko godine 1884., nakon što je prema zamisli grofa Schlippenbacha čitav dvorac temeljito restauriran, obnovljen i dograšđen kulama. Ispred pročelja dvorca bio je veliki dekorativni vrt s fontanom u sredini. U perivoju, koji je oblikovao neki čuveni nizozemski majstor čije ime nije sačuvano, nalazilo se mnoštvo egzotičnog crnogoričnog drveća (kavkaske jele, grčki borovi).Veći dio perivoja je zahvaćen agrarnom reformom, danas uništen i pretvoren u livade i oranice. Danas je perivoj Maruševec zaštićen hortikulturni spomenik, no tek nekoliko višestoljetnih primjeraka crnogorice i bjelogorice podsjeća na njegov nekadašnji sjaj.
